takodobra.com

crvenajabuka.com

hladnopivo.hr

zabranjeno
-pusenje.com


croatia.org

crohoops.com
Druga strana streetballa...
...Last summer was one of the greatest experiences of my life! Being able to play in The Streetball Basketball Tournament, Lipik, HR was a once in a lifetime opportunity. The fact that my childhood friends would join me made it that much more special! But, the best part about it was being able to play with Ivan Puscenik who started Streetball. I am sorry we lost (in the finals) and next time we will not drink anything the night before . I can't wait to return again someday!! I just hope Ivan has a spot on the team for me . Lipik will always have a place in my heart because of Streetball... (Thomas Wielgus, New York, 2010.)

...Ovogodišnji streetball je prošao jako dobro, kao i svi oni prije. Napravili smo sve ono što nam je bilo u cilju - igrala se dobra košarka, bilo je puno dobrih ekipa, puno gledatelja i ljubitelja košarke svaku večer, a ono, po meni, najbitnije, iz dana u dan širila se neka dobra vibra, osmjesi na licima svih nas... i ona, neka neobjašnjiva veza. To su dani kad smo svi povezani - u radu, ali i u druženju. Širila se i osjećala ljubav, iz dana u dan... (Josipa Lucić, 2009.)

...Unazad par godina - otkad sam dio ekipe, shvaćam da je streetball oduvijek bio puno više od obične košarke i natjecanja igrača... Streetball je onaj dio grada koji pokazuje svima nama da Lipik još živi. Streetball je cijela ekipa, naši razgovori, smijeh, zezancije i rad! Streetball su posjetitelji pa i oni koji gunđaju protiv nas! Streetball je baš ono zbog čega bi ja voljela zauvijek ostati tu! Streetball je onaj dio mene koji pokazuje da kad daš bar mali dio sebe, natrag dobiješ puno više... Najbolje od svega je to što svatko može biti dio ekipe. Nije bitno tvoje porijeklo, godine ni znanje... Streetball je čisti dokaz da se sve može - kad se malo ruke slože... Ako jednog dana ne budem tu, ne budem dio ekipe... znam da će mi ostati uspomene i sjećanje na ljude, snagu i entuzijazam, koji nakon svega ostaje u nama... Streetball je jednostavno neprocijenjiv. (Ivana Strehovac, 2009.)

...Grupi Zabranjeno pušenje pripala je izuzetna čast da bude KUM 10. jubilarnog KBE STREETBALLipik2008 koji će se od 18. do 23. kolovoza održati u Lipiku. Grupa je u 30 godina karijere zaista svašta prošla i svugdje bila, ali postoje neka mjesta na svijetu na kojima se uslijed raznih okolnosti nešto dogodi i ta mjesta i ti ljudi ostanu na neki specifičan način zauvijek povezani.
To se Pušenju dogodilo u Lipiku 21.8.2004. godine, u noći orkanskog nevremena koje je upropastilo lipički koncert. Ali sve je prebačeno u jednu obližnju prostoriju (svlačionice nogometnog kluba) od cca 50 kvadratnih metara i to je sigurno najmanji prostor u kojem je Pušenje ikad zasviralo, ali tu je proradila "kemija" između benda i svih koji su se uspjeli i nisu uspjeli (i pokisli) nagurati u tih 50 kvadrata.
Ove godine se održava 10. jubilarni KBE STREETBALLipik2008. Uslijedio je poziv organizatora za nastup i ponuda da, osim nastupa, Pušenje bude i kum cijele ovogodišnje manifestacije. Naravno, ponuda je s oduševljenjem prihvaćena. Ovim putem grupa poziva sve zainteresirane da ove godine dođu u Lipik i prisustvuju jednom, zaista, prekrasnom događanju. Koncert Zabranjenog pušenja je 23.8., a ulaz na koncert, kao i na sva događanja od 18. do 23. 8. je besplatan. (Zabranjeno pušenje, 2008.)

...Lipički streetball se održava već devetu godinu za redom. Meni je ovaj bio prvi. Prije mi poanta nije bila jasna, ali sada shvaćam da mi je bio jedno od nejvrjednijih iskustava. Možda sljedeće rečenice pišem pod dojmom "onotjednih" događanja, ali se nadam da se emocije i stavovi neće otrcati tako lako. Ovim iskustvom sam shvatila da se jednog dana želim vratiti u Lipik.
Naravno, ne znam što život donosi, ali znam da puno toga u ovom gradu ne valja, ali s druge strane, za puno više stvari vrijedi ostati i boriti se. Sve se polako vraća na staro, gubi se duh streetballa, i ponovno će početi zanovijetanja kako se ništa ne događa u ovome gradu. Nekima nije jasno kako mi se dalo volontirati, ali osjećaj i vlastito mišljenje o sebi, ispunjenje koje doživimo kada shvatimo da smo napravili nešto, ne iz nekog materijalizma, je najveća nagrada. Tako je bilo i tijekom streetballa.
Radili smo i živcirali jedni druge, svađali se, mirili, ali smo bili zajedno i složni te je sve bilo lakše. Također, upoznala sam mnogo ljudi koji su ostavili veliki dojam na mene i mogu bez previše razmišljanja reći da su ovo bili najljepši dani moga života. Hvala vam svima. (Lana LJevaković, 2007.)

...Osjećaj da si dio ekipe koja se skupila iz istih razloga kao i ti, a koja se pritom dobro zabavlja i slaže, kako za zapisničkim stolom, tako i za šankom, je osjećaj koji će sigurno svakom od nas ostati u lijepom sjećanju.
I kad se sjetim tih tjedan dana na Streetballu, uvijek mi odzvanjaju stihovi pjesme Hladnog piva "Samo za taj osjećaj", možda zato što ona najbolje opisuje atmosferu koja je vladala među nama. (Marta Lokner, 2007.)

...Ovo ljeto će mi za sigurno ostati u lijepom sjećanju prvenstveno radi Streetballa. Nije toliko u pitanju sama košarka koliko su tu presudne neke druge stvari. Druženje, strka oko organizacije i zadovoljstvo kada sve ispadne ok. nova prijateljstva i onolika količina emocija teško se može zaboraviti.
7Najviše me dirnuo broj ljudi na finalnoj večeri. Ja sam osoba koja diše za Lipik i stvarno je bio jedinstven doživljaj kada sam vidjela onoliko ljudi na jednom mjestu. Hvala vam svima, moje suze radosnice kada sam vas vidjela sve na jednom mjestu su vam rekle više od ijedne riječi. (Martina Lukić, 2007.)

...Kada sam mislio da su prošli turniri bili organizacijski vrhunac, ovaj turnir me demantirao. Organizacija je bila stvarno vrhunska, ljudi susretljivi, a u natjecanju najjače ekipe koje itko može skupiti zajedno na jednom mjestu. Ovoliko ljudi i gledatelje niti jedan turnir ne može privući, ovoliko zabave kako za igrače tako i za gledatelje još nigdje nisam vidio.
Drago nam je što smo bili dio ovog spektakla i nadam se da ćemo sudjelovati na turniru i sljedeće godine. Veliko hvala u ime cijele ekipe General Vasilije Mitu. (Ivan Kovačević, 2007.)

.Želio sam vam reći (po neznam koji put već) da nam je toliko drago što smo se sreli, upoznali, našalili. Kad se nađe naša ekipa koja je bila u Lipiku barem pola sata svaki put vraćamo sjećanja. Vjeruj mi nikad takvo nešto nismo doživjeli. Da dođeš u grad kojeg nepoznaš, niti tebe ljudi ne poznaju, i da se tako brzo naučiš na te dobre ljude i dobru atmosferu koju samo vi možete napraviti. Znajte da smo vam dužnici. (Goran Furjan, 2007.)

.Just a quick email to say thanks again for a brilliant week, me and Tim had an awesome time and will forever be grateful for making us feel so welcome. The gig was brilliant and we had the time of our lives. At any time anyone want to come to London let us know and you'll have a place to stay. (Cameron Price, London, 2007.)

...Sve je izgledalo kao jedan običan dogovor, pomoć oko Streetballa i doviđenja. Sve dok nije počelo... Bio je to petak. U 10 navečer u Konju. Sjedili smo poredani za šankom, upoznavali one koje do tada nismo znali i dogovarali se za radnu akciju u subotu na domskom igralištu uoči priprema Streetballa. Sve što smo o njemu do tada znali je da dolazi puno ekipa, amateri, školarci i profesionalci, da će biti tri koncerta u tri dana za redom, da su plakati i najave već svuda po gradu i da su oblijepljeni stihovi U2-a na Petlji, koji nam baš i nisu bili jasni. Sve je izgledalo kao jedan običan dogovor, pomoć oko Streetballa i doviđenja. Sve dok nije počelo...

Radna akcija je krenula odlično. Dosta posla, ali i dosta ljudi pa se sve nekako stiglo na brzinu. U sat vremena gotovo sve je bilo postavljeno: banneri oko igrališta, klupe okolo, zapisnički stolovi, video zid, razglas... Sve što je nedostajalo bila je košarka. Tamo smo se većinom svi skompali, pomagali jedni drugima i stekli obećavajuće raspoloženje za nadolazeći Streetball. A u ponedjeljak je počeo glavni dio...prvi dan Turnira.
Ekipe zagrijane i spremne, lopta čeka, mi svatko na svom mjestu, a posjećenost odlična. Iz dana u dan sve je išlo bolje, napetost je rasla, a ponajviše želja za pobjedom. Ne želim ovdje spominjati sve utakmice i rezultate, jer sve su već objavljene, ali ipak moram spomenuti barem one nama najbitnije, najteže i najbolje. Najbitnije su bile utakmice naše ekipe TAKOdobre.com za koju smo od samog početka navijali, bodrili ih za vrijeme utakmica i nakon njih (čitaj: nakon utakmica u Zelendvoru :).
Najteža utakmica bila ja polufinalna... TAKOdobra.com vs. Mladi Lipika. Ipak, naši su naši, ali kako navijati protiv Puleta mlađeg i starijeg?! Dok smo se mi dvoumili koja ekipa je više "naša", pobjedu je odnijela TAKOdobra.com, na veselje jednih, ali i na veliku ljutnju drugih (ovdje mislim na igrača koji će se sam prepoznati :). Najbolja utakmica definitivno bila je finalna za prvo mjesto TAKOdobra.com vs. KK Sapeti Zelendvor. Obje ekipe bile su izvanredne i uz iskreno, i od srca, navijanje za naše TAKOdobre, pobjedu su odnijeli Sapeti. Teško je riječima opisati njihovu sreću, ali i naočale na licima mnogih drugo jutro govorile su sve...slavilo se, slavilo :), ali je i bilo razloga za slavlje. Mario Barać nam je rekao uz jutarnju kavicu neki dan kako su se dečki pripremali i igrali već dugo i što im drugo možemo reći osim: dečki, čestitamo! Priznajemo da smo više pratili te domaće ekipe, ali i profesionalni dio bio je zanimljiv.

Raspoloženje je raslo iz dana u dan, ali ipak najviše kada su počeli koncerti. Odličan koncert Tabule rase, Camerona Pricea iz Londona (koji je, mislim, stekao puno novih obožavatelja i OBOŽAVATELJICA ovdje i bio glavna faca na stageu), El Constido, koji je u petak održao jedan iznenađujući koncert velike posjećenosti i odličnih starih pjesama na koje smo se svi fenomenalno isplesali. Nemojte misliti da nije zabilježeno: Goran (Pušćenik) je letao s kamerom cijelo vrijeme i uredno bilježio naše plesne korake. U subotu...ne mogu odmah spomenuti koncert. Puno je bitnije sve ono prije njega. Nama koji smo bili u organizaciji i koji smo svaki dan počinjali taj Streetball pripremanjem i završavali ga spremanjem subota nije bila odličan dan kao što je bila većini koji su iščekivali finalnu utakmicu. Nama je to bio najtužniji dan Streetballa. Zadnji dan Streetballa. I još smo nekako i izgurali tu večer, nismo nešto previše ni žalili, svatko je bio na svom mjestu i iščekivali smo kraj utakmica i koncert Hladnog Piva. A onda...ugasila su se svjetla i počeo je vatromet. Svi zagledani u nebo prepuno blještavila i svi s tužnim očima pratimo iskre kako padaju. A onda...onda se Pule primio projektora i već ionako tužne nas dokrajčio. Dokumentarac o svih šest dana Streetballa, sve poznate face, tužna glazba u pozadini koja kao da govori: gotovo je.
Najveći trenutak večeri bio je dokumentarac "Lipik prije i poslije" koji je prikazivao Lipik prije rata i u ratu. Oni koji su osjetili snagu tog filma i barem na trenutak osjetili ono nešto nisu mogli ostati ravnodušni i ne zaplakati. Posebno je to što je bilo toliko Pakračana, između ostalog, i ja sama, i u organizaciji i općenito na Streetballu. Svi su u tom trenutku nekako bili jednaki, osjetili za Lipik ono što i za Pakrac, izbacili nekakve razlike i suosjećali. Upravo te suze, taj osjećaj i povezanost puno je bilo bitnije nama svima od utakmice koja je slijedila i koncert. To je bilo ono što je bit svega. Osjetiti. Koncert je bio za svaku pohvalu, odlična organizacija i odličan bend ni ne mogu proći loše. Ovaj članak ne bi imao smisla da ne spomenem one ljude koji su bili dio svega, organizatori, sudionici, igrači, a prije svega - prijatelji.

Ivan Pušćenik, organizator Streetballa koji nam je kroz ovo pokazao što znači činiti nešto za sebe i bio ovdje kad god smo ga trebali (pa čak i kad smo mu javili u zadnji tren da se pojavi na kavi :). Njegov brat Goran koji je definitivno bio najbolji snimatelj Turnira i najsmirenija osoba, a uvijek spreman za veselje. Nevija Skalnik s razlogom najzaboravnija osoba :). Anita Major, najbolja i najbrža sakupljačica smeća i prva osoba koja je bila tu kada je falila cigareta. Martina Pleše, jedna velika ovisnica o kavi koja nije mogla započeti dan dok ju nije popila, i ujedno naša najdraža pjevačica. Martina Lukić, cura s najviše prstenja na Turniru, pravi prijatelj i Ovan :). Lana Ljevaković, naša glavna urednica Live prijenosa bez koje ne bi bilo najsvježijih rezultata svaki dan niti iskrenog pokazivanja radosti zbog pojedinih pobjeda (mislim na ono JEEEEE :) niti onako ugodnih kava, a sigurno niti svih onih ludih ideja (kojima nije kraj). Darian Husko (napominjemo, bez J, sa I), najveseliji i najraspjevaniji sakupljač smeća uz stihove ''Ela, ela, ei ei...under my umbrella'' koje je s vremenom počeo pjevušiti i na hrvatskom. Ivana Strehovac, cura s najboljom i najnovijom frizurom turnira. Ivana Mađaroši, cura koja je prevalila najveći put da bi došla na Turnir (čak s Krka) i uspješno se uklopila u naše radne pohode. Marta Lokner, najvažnija osoba čuvanja trofeja i najvjernija cura minici većinu dana Streetballa :) Marko Knok, glavna faca s aparatom, a najviše pohvala dobiva za uspješno retuširanje fotografija i osobu koja je punoljetnost dočekala na Streetballu. Marko Barčan, najvjernija osoba TAKOdobroj stranici, koji je svaki dan promovirao naše majice i dobar savjetnik u teškim trenutcima. Hrvoje Kovačić, osoba koja je na najbrži i najlakši način pronašla svoj izgubljeni mobitel. Sanjin Biškup, vlasnik najljepšeg auta turnira. Alen Štor, najšutljivija osoba turnira i općenito :), Santo Tessari, najsnalažljivija osoba, s obzirom da se većinu dana snalazio sa SAMO jednim okom :). Mario Nakić, najbolji voditelj i DJ Turnira, ali ujedno i osoba koja će me kad-tad morati sresti i čuti svoje za onakvo javno sramoćenje :). Zoran Horvat, TO Manjana, najbolji šanker koji nas je vjerno opskrbljivao svaki dan pićem i cigaretama. Mario Barać, najdraži novinar i najbolji glumac Turnira. Suci: Paić, Prpa i Matko koji su odlično odsudili sve, pa i one najteže utakmice (posebno Prpa, kao najbolji muž na svijetu koji je svojoj ženi nosio grah iz Lipika u Zagreb :). Cure iz doma, najbolje plesačice turnira koje su nas svaki dan iznenadile svojim nastupima i bile vjerni pomagači za zapisničkim stolom. Sebe ću spomenuti samo kao najbolju zapisničarku faula Turnira :). A za kraj sam posebno ostavila Dejana Iličića, jedinog prvaka na našem području, koji je po našem mišljenju najbitniji igrač cijelog turnira i osoba koja je finalnoj utakmici pridonijela svojim zagrijavanjem i vjernom podrškom s klupe :)

Ispričavam se ako sam nekoga izostavila i ispričavam se što je članak ovako dug, ali ipak se radi o dojmovima sa Streetballa, a oni ne stanu ni u jedan članak, ni u bezbroj riječi pa je i ovo premalo. Na početku svega nismo shvaćali onaj stih što je Pule nalijepio "The nights you filled with fireworks, they left you with nothing...", ali kada je prošlo sve, svima nam je bilo jasno. Nadamo se da ćemo nagodinu pripremiti još bolji Streetball, a do tada nam ostaju sva lijepa sjećanja na ovogodišnji. Počelo je sve sa stihom U2-a, pa ću i ja završiti s jednim: "But, things don't last forever and somehow, baby, they never really do..." (Zrna Garača, 2007.)